plummahevert

Smijesne poruke dopisivanje n

plummahevert | 09 Јануар, 2019 00:36

www.datingvr.ru

❤️ Click here: Smijesne poruke dopisivanje n

Igra kolo a u kolu Duda, od radosti tresu mi se kosti! Tu ga android jede za dorucak. Iako daleko u gradu tom, vecno ti si u srcu mom, jedino tebi cu poruke slati, jer samo za tobom srce mi pati. Sto se ne bi moglo reci za Andorid, sto uopce ne znaci da je Android toliko losiji, samo nije dovoljno cool mileni Izgledno je da ti ne bi prepoznao cinjenice cak i kada bi te udarile po glavi.

Cijena istoga je presmijesna, mislim da se ne isplati ni komentirati. To sto su SAD svojevremeno ucinile, a Italija prije trideset godina, u BiH tek danas pocinjemo.

Dvadeseti vijek nam je osvijetlio spoznaju da covjek ne moze graditi vlastitu sreu ako nee podrzavati i potpomagati ostvarenje sree drugih ljudi oko sebe. Jednom se radja, jednom se dise, jednom se voli i nikad vise. Ovaj izraz je neprihvatljiv jer navodi na razmisljanje o rasnoj segregaciji, potcjenjuje ljude jednog naroda, Mongola, i kao takav danas nije u strucnoj upotrebi. Ako me ikada budes ostavila ostavi me na kisi da ne placem sam. Internet Call centri, Internet telefonija, CTI...

www.datingvr.ru - Na Balkanu ova netolerancija ima duboke istorijske korijene, ali moderna ekumenisticka nastojanja svih konfesija ohrabruju i ukazuju na proces uvazavanja i novu kulturnu toleranciju koju prepoznajemo i u sistemu vaspitanja i obrazovanja u skolama.

Read Uvod u inkluziju text version Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Nenad Suzi UVOD U INKLUZIJU Banja Luka, 2008. Vise od trideset godina Italija slijedi ideju inkluzije i danas nam donosi dragocjena iskustva koja mozemo koristiti u izgrañivanju naseg sistema podrske djeci sa posebnim potrebama. Osim Eduk-Aida, nastanku ove knjige doprinio je i finski projekat jacanja inkluzije u BiH, odnosno njihovo finansiranje postdiplomskih studija inkluzije kod nas. Zahvalnost dugujem Tanji Coli, koja je svojim nesebicnim darivanjem eseja, literature i iskrenom podrskom poboljsala kvalitet knjige. Danijeli Banjac i Sanji Sarac zahvalan sam za eseje koje su napisale. Radi se o pricama iz prakse, koja je sucelila ove mlade dame sa stvarnosu, a ona cesto nije u skladu s onim sto su ucile tokom studiranja. Njihovi eseji su iskreni i slikovito pokazuju kompleksnost inkluzije u ucionici i skoli. Gospoñi Melihi Halilovi zahvaljujem za iskrenu ispovijed pisanu srcem i dusom, ispovijed jedne nastavnice majke koja je prozivjela gorku sudbinu losih dijagnoza, administrativnih zabrana i drustvenih nepravdi a na kraju postigla ono sto moze postii samo ljubav sinu je izborila samostalnost i mjesto u drustvu koje nikad ne bi imao bez njene majcinske podrske, za koju ne postoji mjera, cijena ili parametar. Svi oni cije sam eseje ovdje objavio dali su doprinos prici o inkluziji, shvatanju sustine ove humane ideje i zahvaljujem im najsrdacnije. Neki od njih su svoje eseje dali za magistarski rad gospoñe Coli, ali sam siguran da e biti sretni sto su ti eseji objavljeni i u ovoj knjizi jer je jasno da oni zele promociju ideje inkluzije. Gospoñi Coli zahvaljujem sto mi je pribavila njihovu saglasnost za redigovanje i publikovanje ovih vrijednih eseja. Uvazenoj kolegici, profesorici na Filozofskom fakultetu u Tuzli Ruzi Tomi zahvaljujem za recenziju i podrsku pri izradi ovog teksta. Isto tako, gospoñi Milki Oljaca, profesorici na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, zahvaljujem za recenziju, podrsku i profesionalnu saradnju na izradi ovog rada. Uredniku, profesoru na Filozofskom faklutetu Svetozaru Milijeviu zahvaljujem za podrsku, urednicku toleranciju autorovih izvolijevanja i trud. U nastanku ove knjige posebno su bili inspirativni razgovori sa profesorom Andreom Kanevarom Andrea Canevaro sa Bolonjskog univerziteta kao i njegovi radovi o inkluziji. Covjek ne moze a da se ne odusevi posveenosu i opredijeljenosu koja zraci iz profesora Kanevara i brzo vas zahvati kao talas odusevljenja ili dobre nade. Nadam se da ova knjiga daruje mrvicu u korist inkluzije. Nenad Suzi 5 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Ovdje emo taj pojam konkretnije definisati kao sklonost covjeka da podrzi drugoga, da mu pomogne u uspjehu i napredovanju, da se raduje srei drugog. Zasto bi nas danas posebno interesovao ovaj starogrcki pojam? Istorija kulture razlicitih civilizacija pokazuje da su ljudi radije brinuli za svoju sreu nego za sreu drugih. Dvadeseti vijek nam je osvijetlio spoznaju da covjek ne moze graditi vlastitu sreu ako nee podrzavati i potpomagati ostvarenje sree drugih ljudi oko sebe. Ne radi se samo o altruistickom osjeanju kao nagradi za vlastito dobrocinstvo nego i o stvarnoj pretpostavci srenog zivota u socijalnom okruzenju. Feud i lokalno okruzenje davno su prestali biti dovoljni za covjekovu slobodu. Spoznaja da pripadamo planeti Zemlji kao velikom selu i da e nam kvar nuklearne elektrane u Cernobilju sprijeciti da uberemo salatu u vlastitom vrtu drasticno je sucelila modernog covjeka sa cinjenicom da ekonomski, tehnoloski i fizicki ovisimo od ostalih homo sapiensa na ovoj planeti. Krajem dvadesetog vijeka veina ljudi na planeti Zemlji shvatila je da postoji globalizacija, da je to proces i da ima odreñena nezadrziva stremljenja. Mnogi su, zbunjeni snagom globalizacije, zanemarili cinjenicu da se radi o tehnoloskom, informacionom i kulturnom procesu koji se odvija unutar Kine, Amerike, Rusije, Turske, Obale Slonovace ili bilo koje velike i male zemlje. Poistovjeujui pojmove globalizacija, pozapadnjenje i amerikanizacija veliki broj ljudi se unaprijed opredijelio protiv globalizacije. Mozemo biti protiv globalizacije, ali ne mozemo zanemariti cinjenicu da gotovo svaki osnovac na Balkanu ima mobilni telefon i da taj telefon nismo mi izumili. Ovdje postoje dva puta: prvi kukanje i samooptuzivanje, razvijanje uvjerenja da nas niko ne voli, i drugi da je globalizacija prilika i mogunost da u tom procesu imamo sansu da postanemo bogati i sretni, ravnopravni clanovi lokalnog i svjetskog okruzenja. Ne treba biti veliki poznavalac psihologije pa uvidjeti da prvi pristup pripada psihopatologiji a da drugi pristup podrazumijeva rad, ucenje ili obrazovanje, kretanje, razmjenu. Prvi pristup vodi u kulturno zatvaranje, u izolovanost i zaostajanje, a drugi u ukljucivanje u svjetsko trziste, u kulturnu, tehnolosku i naucnu razmjenu. Ovo ne znaci da treba da zanemarimo neke grube i negativne aspekte globalizacije. Simedonija nije svojstvena samo za pojedince, ona se odnosi na narode i civlizacije. Mi ne mozemo biti nezainteresovani za Cernobilj ili neki novi potencijalni Cernobilj, ne mozemo biti nezainteresovani za ozonsku rupu. Zatvorene nacije i kulture su, istorijski gledano, bile osuñene na zaostajanje i izumiranje Skokljev i Skokljev, 1998. Neke civilizacije, kao sto je slucaj sa kanskom i hetitskom, izumrle su Huntington, 1998. Pisui o neuroticnosti civilizacija, Frojd je naveo primjer rimske civilizacije kao vrlo neuroticne zajednice ciji kraj se mogao prepoznati u intenzitetu njene neuroticnosti. Nacije i pojedinci koji nisu zainteresovani za dobrobit drugih nacija i ljudi nemaju perspektivu u svjetskoj zajednici naroda. Ovu simedonijsku dimenziju kulture danas valja analizirati jer kroz njen okvir mozemo vidjeti perspektivu i predvidjeti progresivne i retrogradne procese. Ovdje nas posebno zanima vaspitanje i obrazovanje u daljem tekstu obrazovanje kao uslov i ishod simedonije. Neke razvijenije zemlje danas imaju vrlo visok nivo svijesti o vaznosti ukljucivanja djece sa posebnim potrebama u normalan zivot, u redovno skolovanje. Visok nivo svijesti prati i razrañen sistem skolovanja i podrske za ovu djecu. Danas mozemo razlikovati zemlje i nacije kod kojih postoji razvijena inkluzija u odnosu na one kod kojih inkluzija nije razvijena. Ovdje govorimo o zatvorenim i otvorenim kulturama Tabela 1. Tabela 1: Kulture i inkluzija Zatvorene kulture Nepovjerljive prema djeci i ljudima sa posebnim potrebama Autocentricne etnocentrizam, stereotipija Razvijaju uvjerenje da je hendikep bozja kazna. Sklone samoosudi zbog hendikepa Slabo razvijaju identitet djece sa posebnim potrebama. Kompeticija meñu clanovima zajednice Kulture otvorene za inkluziju Otvorene, povjerljive prema djeci i ljudima sa posebnim potrebama Koncentrisu se na potrebe drugih. Razvijaju osjeaj prihvaenosti i uvazavanja hendikepiranih. Stvaraju uslove za normalno funkcionisanje ljudi sa posebnim potrebama. Podsticu identitet i kompetencije djece sa posebnim potrebama. Podrska individualnim kompetencijama Nije tesko porediti lijevu i desnu stranu Tabele 1 i vidjeti gdje se nalazi nase drustvo kao i ostale kulture na Balkanu. Jasno je da se mi nalazimo tek na pocetku procesa inkluzije i da nam treba dug put stvaranja pretpostavki i uslova za optimalno ukljucivanje sve djece, a posebno djece sa posebnim potrebama u redovni sistem obrazovanja. Carobna mo obrazovanja Ako obrazovanje posmatramo kao veliki eksperiment istorije, tada mozemo rei da je taj eksperiment tek poceo. Od sedam hiljada godina ljudske istorije ostalo je predistorija, po oficijelnim udzbenicima istorije tek u posljednjih trista imamo skole za sire mase, a tek u dvadesetom vijeku imamo sveobuhvatnije obrazovanje veeg broja ljudi na planeti Zemlji. Zaneseni tom cinjenicom, tek na kraju dvadesetog vijeka primijetili smo da nase skole ne cine djeci samo dobre usluge, one im razvijaju strah od ucenja, pokornost, poslusnost, kompeticiju, samohendikepiranje i druga negativna svojstva pored onih koje poznajemo kao nesporno pozitivna. Mozemo rei da imamo tek jednu generaciju jedan zivotni vijek sirokog narodnog obrazovanja. Ne mozemo ocekivati da sujevjerje, predrasude, dogmatizam i neznanje staro sedam hiljada godina iskorijenimo u ovoj jednoj generaciji. Mi, zapravo, jos ne znamo sta smo dobili obrazovanjem kada posmatramo sveukupno covjecanstvo planete Zemlje. Neke stvari nam govori statistika. Na primjer, cinjenica je da najrazvijenije zemlje svijeta najvise ulazu u obrazovanje. Cinjenica je da najrazvijenije zemlje svijeta imaju najvisi nivo obrazovanosti zaposlenih. Cinjenica je da se kadrovi i znanje sele tamo gdje je novac, a novac tamo gdje je koncentracija pameti. Isto tako, cinjenica je da najrazvijenije zemlje svijeta danas najvise ulazu u inkluzivno obrazovanje. Ove i druge cinjenice govore nam o carobnoj moi obrazovanja. Poznata je teza da se najrazvijeniji centri moi civilizacija od juga sele na sjever. Prve mone civilizacije nastale su blizu Ekvatora, da bi danas dosegle sjeverne dijelove Zemljine polulopte. Zasto je to tako? Ljudi na sjeveru morali su raditi da bi opstali, morali su se organizovati i obezbijediti. Oni nisu imali dzunglu i okolinu kao stanovnici ekvatorijalnog pojasa koja bi im mogla u svakom trenutku pruziti ono sto im treba. Trebalo se pripremati za duge i hladne zime, opstati u surovim uslovima sjevera. Realno je zapitati se da li bi ti juznjaci, meñu koje spadamo i mi, novac dali za skole kada bi ga imali. Poznato nam je koliko je stranog novca u BiH otislo u nelegalne tokove, a koliko na obrazovanje. Za razliku od naseg primjera, Italija ima ve trideset godina vrlo razvijenu zakonodavnu regulativu i izrazenu svijest o obrazovanju djece sa posebnim potrebama. Kada sve kortekse ljudi na planeti Zemlji posmatramo kao jedan, mozemo rei da je evoluta spoznaje, luca scijencije osvijetlila tek mali prostor naseg mraka u dusama, naseg neznanja i sljepila. Ovaj organicisticki koncept viñenja ljudske civilizacije pruza nam rakurs posmatranja na osnovu koga mozemo da poredimo sebe i svoju naciju, drzavu sa drugima. Obrazovanje je biljka koja donosi stogodisnji plod, kazu Japanci, a drzavna administracija koja ne pridaje znacaj obrazovanju pusta da se sasusi korijenje tog stogodisnjeg stabla. Francuzi e na kraju XXI vijeka biti vodea nacija u svijetu zato sto imaju skoro stopostotan obuhvat cetvorogodisnjaka organizovanim ucenjem u predskolskim ustanovama, kaze Donald Hirs, profesor na Virdzinija univerzitetu Hirsch, 1996. U BiH svega nesto oko 7% predskolaca pohaña predskolske ustanove i u ovom trenutku nemamo nikave organizovane aktivnosti na tome da se taj procenat povea. To se zove prednost ranog starta. Ovdje rani start, izgleda, nikome nije vazan osim zanesenim vizionarima. Osim toga, izgleda da e na kraju dvadeset prvog vijeka biti najuspjesnije one nacije koje danas pocnu da razvijaju modele obuke za ucenje ucenja, pocnu sa kooperativnim i interaktivnim ucenjem u skolama i na fakultetima. U tom smislu Republika Srpska je nesto zapocela prije osam godina, a danas nam je vaznije rei da je to bilo dobro nego organizovano nastaviti. Slijepi manirizam, lazno predstavljanje i Potemkinova sela drazi su nam od stvarne perspektive, uspjeha i rada. Sta je to inkluzija Pojam inkluzija ima porijeklo u latinskom jeziku, a predstavlja izvedenicu koja znaci ukljucivanje, ukljucenost, obuhvatanje i podrazumijevanje. Izvorno znacenje mozemo traziti u dvije latinske rijeci. Prva je incldo sto znaci zakljucati, zatvoriti, zacepiti, prijeciti, uokviriti, okovati, oviti, ubiljeziti, zakljuciti Zepi, 1961, str. Druga je inclsio a znaci zatvor, zatvaranje ibidem, str. Izveden iz ovih znacenja, pojam inkluzija bi podrazumijevao integraciju, ovijanje, uokvirivanje, a u socijalnom smislu ukljucivanje pojedinca u odreñenu zajednicu koja je manje ili vise zatvorena ili otvorena cjelina. Treba imati na umu da pojam integracija potice od rijeci intgre, sto znaci neiskvareno, cisto, nepristrasno, nesebicno, posteno ibidem, str. Dakle, u osnovi inkluzije nalazimo znacenja koja ukazuju na njen simedonijski karakter. Tragajui za gotovim definicijama inkluzije nai emo razlicite pristupe, od tretmana raznovrsnosti, preko skolske organizacije za ukljucivanje djece sa posebnim potrebama u redovnu nastavu do ukljucenosti i ravnopravnosti za svu djecu Pasali-Kreso, 2003, str. Definicije idu do odreñenja da je inkluzija samo jedan aspekt drustvene ravnopravnosti, demokratije i participacije. Postoji niz definicija inkluzije fokusiranih na osiguravanje ukljucivanja djece sa posebnim potrebama u drustveni zivot i skolsko okruzenje Ceri i Ali, 2005, str. Neki autori se u definisanju inkluzije fokusiraju na djecu sa posebnim potrebama i njihovu ukljucenost u redovne skole te drustvenu zajednicu uopste Veljkovi, 2002, str. Postoji manji broj definicija koje se bave i nadarenom djecom te svim ljudima koji su izvan prosjeka ili standarda. Tragajui za odgovarajuom definicijom inkluzije i inkluzivnog obrazovanja, mozemo konstatovati da kod nasih autora nalazimo opredjeljenje da daju niz pregleda tumacenja ovog pojma ali da nerado pribjegavaju vlastitoj definiciji. I zaista, kada vidimo koliko je jednostranosti u definicijama autora sirom svijeta, jasno je da emo radije zauzeti distancu nego rizikovati vlastitu jednostranost na ovako osjetljivom pitanju. U prvi plan se, dakle, postavlja pitanje kako definisati inkluziju. Tri su pristupa ovdje neophodna. Prvo, definisati inkluziju kao najopstiji pojam i proces. Drugo, definisati inkluzivno vaspitanje i obrzovanje. Tree, definisati inkluziju kao humani proces ukljucivanja djece sa posebnim potrebama u redovne skole i ukupni drustveni zivot. Inkluziju kao najopstiji pojam mozemo definisati kao proces ili pristup u kome segment necega ili pojedinca u drustvu posmatramo kao dio cjeline. Ovdje se moramo cuvati pojmova ravnopravnost, jednakost i slicno. Vrlo cesto imamo situaciju da cjelina ne moze funkcionisati bez nekog dijela, ali taj dio niposto nije kljucan za cjelinu. Na primjer, farovi za auto nisu kljucni danju, ali po noi se auto bez njih ne moze bezbjedno kretati. Tiranija ravnopravnosti i jednakosti lako bi se mogla pretvoriti u antiinkluziju za djecu sa posebnim potrebama. Inkluzivno vaspitanje i obrazovanje podrazumijeva aktivnosti individue i drustva kao proces ucenja i poucavanja u kome dolazi do relativno trajnih i progresivnih promjena pojedinca u uslovima simedonijske podrske i socijalne ukljucenosti. Ovaj proces ne treba shvatiti iskljucivo kao skolski, mada se on u periodu odrastanja fokusira na skolske uticaje. Dakle, treba ga shvatiti i kao intencionalno vaspitanje i obrazovanje ali i kao spontano ucenje i samovaspitanje, odnosno samoobrazovanje. Inkluzija kao proces ukljucivanja djece sa posebnim potrebama u redovne skole i ukupni drustveni zivot predstavlja najcesi pojmovni kontekst shavatanja inkluzije, ali i najuzi. Radi se o obezbjeñivanju humanih pretpostavki za adekvatno ukljucivanje djece sa posebnim potrebama u nastavu redovnih odjeljenja opsteobrazovnih i strucnih skola kao i o ukljucivanju ove djece u cjelokupan drustveni zivot. Razvrstavanjem poznatih definicija inkluzije, uociemo da se veina njih odnosi na trei aspekt inkluzije, na vaspitanje i obrazovanje djece sa posebnim potrebama. Kretanje, kultura i obrazovanje Rijec kultura ima semanticku osnovu u latinskoj rijeci colere, sto znaci gajiti, njegovati, uzgajati. Vrlo je sirok spektar pojmova izveden iz ovog osnova. Tako razlikujemo kulturu bakterija, kulturu seerne repe, muzicku kulturu, sportsku i druge aspekte kulture. Izveden iz opsteg pojma kulture, pojam pedagoska kultura mozemo definisati kao dio opste kulture, kao sposobnost ljudi da svoje odnose humano urede tako da se ucenje i poucavanje odvijaju u nenasilnoj i demokratskoj atmosferi s ciljem da clanovi zajednice svoj odnos prema prirodi usklade s opstim prirodnim zakonima a socijalne odnose urede za ostvarivanje slobode i nenasilja. Zivjeti u harmoniji sa prirodom i uz ureñene socijalne odnose te biti sposoban komunicirati i ostvarivati razmjenu sa drugim ljudima, dva su osnovna obiljezja pedagoske kulture. Inkluzija je po oba ova kriterijuma kao proces i kao indikator imanentna pedagoskoj kulturi. Covjek se raña kao jedinka, ali odrasta u drustvu, svojim roñenjem postaje dio odreñene drustvene zajednice, dolazi pod uticaj odreñenih drustvenih i socijalnih okolnosti. Beba koja se rodi u nekom plemenu u Africi postae cobanin, lovac ili e raditi domainske poslove kad odraste, a bebe roñene u Evropi birae izmeñu pet stotina najfrekventnijih zanimanja. Beba koja se rodi hendikepirana u zemlji koja nije razvila inkluziju bie izlozena segregaciji, a u zemlji sa razvijenom inkluzijom imae podrsku svih da se prema svojim mogunostima ukljuci u cjelokupan zivot drustva. Socijalizacija je samo dio covjekove kulture, samo jedan njen aspekt. Odnos prema prirodi i uticaji koji nastaju djelovanjem okoline na covjeka i covjeka na okolinu predstavlja drugi vazan aspekt svake kulture, a posebno pedagoske. Postavlja se pitanje da li je prioritet pedagoske kulture u socijalizaciji ili u odnosu covjeka prema prirodi. Na prvi pogled je jasno da se radi o laznoj dilemi, ali ako pogledamo danasnje nastavne planove i programe, vidjeemo da se odnos covjeka prema prirodi znatno zanemaruje, a u nekim pristupima i potpuno iskljucuje. Slicno je i sa nekim aspektima odnosa u drustvu. Nasuprot tome, postavlja se pitanje kakva je sloboda kretanja za dijete koje smo ukljucili u redovnu nastavu a da prethodno nismo 12 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Meñutim, znate da postoji druga skola, ne toliko daleko, u kojoj nastavnik i drugi ucenici pricaju jezikom koji razumijete. Koja skola je vise inkluzivna? Ovaj citat ne govori o tome da autori teksta zele rei kako inkluzija nije pozeljna, upravo obrnuto, oni naglasavaju koliko je vazno da se u nasim redovnim skolama stvore preduslovi za humanu inkluziju, za koju se svesrdno zalazu. Kulture zarobljene proslosu u budunost idu kao da su okrenute leñima. Proslost jeste orijentir, bez nje ne mozemo znati ko smo i koji je put u budunost, ali proslost ne moze biti cilj. Nostalgicno vezane za proslost, neke osobe starije generacije sklone su nametati mladim da zive na nacin na koji su oni zivjeli u svojoj mladosti. Ova tradicionalisticka orijentacija prepoznaje se kao dominantna u pojedinim kulturama. S druge strane, postoje kulture orijentisane na budunost, na planiranje i modernizam. Modernisticke kulture su prepoznatljive po lakom usvajanju noviteta u tehnici, nauci, nacinu zivota. Manje su vezane za tlo i proslost. Na primjer, prosjecni Amerikanac provede oko osam godina na jednom mjestu stanovanja ili u jednom gradu, dok kod balkanskih naroda postoji tendencija trajnog vezivanja za tlo, za mjesto stanovanja. Odnos prema tradiciji i modernom prepoznajemo kao dio pedagoske kulture savremenog covjeka. U tom kontekstu prepoznajemo podrsku i otpor inkluziji. Dometi obrazovanja Covjek XXI vijeka moze slobodno rei da ne bi bio to sto jeste da na planeti Zemlji nije bilo obrazovanja. Genetski potencijal koji covjek na svijet donosi roñenjem ne bi imao humana svojstva koja prepoznajemo u ljudima danasnjice da nije obrazovanja. Roditelji se trude da djecu sto ranije nauce citati i pisati. Mnogima to ne poñe za rukom ni za pet-sest godina, da bi dijete, nakon sto poñe u skolu, za godinu dana naucilo ne samo citati i pisati nego i elementarne odnose meñu brojevima, sto mozemo zahvaliti nastavnicima. Posao nastavnika je posao bogova. Ono sto oblikujemo u kogniciji, emocijama i ponasanju djece predstavlja sustinsku razliku izmeñu covjeka i zivotinje, a taj posao sistematski i organizovano rade prosvjetni radnici. Mi se trudimo da predvidimo ishode nasih obrazovnih uticaja i da pruzimo maksimum doprinosa tom najhumanijem nastojanju. Rade to i roditelji, ali mnogo manje sistematski i organizovano, a mnogo vise voñeni emocijama, aspiracijama i zeljama. Dok obavlja slozeni posao vaspitaca, ucitelj mora kontrolisati svoju kogniciju i emocije, mora glumiti ili kontrolisati izraz svoga lica i pokrete tijela, mora imati u vidu citavo odjeljenje pred sobom, njihovo ponasanje, kogniciju i emocije svih pojedinaca i cjeline, mora vidjeti kuda vodi njegov sveukupni pedagoski posao. Nastavnik mora u svojoj glavi imati cetiri kamere dok radi svoj posao u ucionici: jedna je na klupama ucenika da izbliza snimi sta to oni osjeaju, kako dozivljavaju i prate nastavu, kakve probleme imaju, druga je u uglu ucionice da vidi sebe i cijeli razred, trea bi bila negdje iznad skole da vidi skolu i lokalnu zajednicu u kojoj se ona nalazi, a cetvrta bi bila negdje na satelitu da vidi planetu Zemlju te ñake, sebe, skolu, nastavni plan i program i sav svoj posao na tom planu. Za treu i cetvrtu kameru zaduzena je sociologija obrazovanja, a za prve dvije sve ostale discipline koje nastavnici polazu u vidu ispita tokom skolovanja za svoj poziv. Pored svih tih kamera, nastavniku treba jos jedna za inkluziju, a to ne ide bez obrazovanja, bez posebnog studiranja inkluzije. Domete obrazovanja ne mozemo sagledati ako ne zahvatimo drustvenu i vremensku dimenziju ovog procesa. Ako bi nam dvadeseti vijek bio kljucan kriterijum ureñivanja skolstva u dvadeset prvom, tada sigurno ne bismo imali inkluziju u nasim skolama. Prvo pleme su susretljivi i miroljubivi Planinski Arapesi. Zive u kooperativnom i susretljivom plemenskom drustvu. Za njih je pojam trgovanja nemoralan, a razmjenu prikazuju kao darivanje. Djeca u tom plemenu odrastaju u toploj atmosferi, uz emocionalnu podrsku i brigu svih saplemenika. Clanovi plemena 14 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Arapeski djecaci u ritualnom plesu Pleme je tako organizovano da svako ima svoje mjesto bez obzira na sposobnosti, nema segregacije. Tri kategorije sposobnosti smatraju se prirodnim predodreñenostima i one nisu osnova za bilo kakvo podvajanje meñu clanovima plemena. Ove sposobnosti se uzimaju kao osnova za podjelu rada i uloga, ali bez hijerarhije, bez nadreñenih i podreñenih u interpersonalnim odnosima. Drugo pleme zivi pored rijeke pod imenom Mundugumori. Imaju ljudozdersku proslost i predstavljaju ratnicku zajednicu. Njegujui ratnicki duh razvili su antagonisticke odnose izmeñu oca i sina. Lijevo: arapeski mladi sa tetovazom uz pomo pepela; desno: obredna maska Arapesa ibidem, str. Djeca odrastaju uz niz zabrana i potiskivanje emocija. Dijete mora sakrivati svoje emocije. Mundugumori predstavljaju negostoljubivu i agresivnu zajednicu. Ovo pleme nema mnogo simedonijskih komponenti zivota. Tree pleme su Cambuli i zive na jezeru. Ovo pleme je odvojeno od prethodna dva a glavne aktivnosti clanova zajednice su ples, rezbarenje, pletenje, slikanje, kao nacin koristenja slobodnog vremena, koga imaju u izobilju, i ribarenje, lov, sakupljanje i uzgoj biljaka i nekih zivotinja. Ratovanje i lov na ljudske glave ne vole. Postoje velike razlike u nacinu zivota muskaraca i zena. Zene zive u odvojenim grupama uz podrsku i meñusobnu saradnju. Muskarac e biti izabran kao partner neke zene samo ako to ona zeli. To je meñu muskim saplemenicima razvilo izvjesnu dozu surevnjivosti, ali ne i meñu zenama. Primjer tri plemena sa Nove Gvineje pokazuje da se simedonija razlikuje od kulture do kulture. Jasno je da najizrazeniju simedoniju nalazimo kod Arapesa, a najslabiju kod Mundugumora. Da li ovako jasne distinkcije mozemo povui danas izmeñu razlicitih nacija na Balkanu? Poznati harvardski profesor Hantington smatra da se dvadeseti vijek prepoznaje po pribilizavanju i udaljavanju sedam civilizacija: japanske, kineske, hinduske, pravoslavne, islamske, zapadne, africke i latinoamericke kao subcivilizacije. Hantington tvrdi da postoji samo jedno 16 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Zapadnu civilizaciju predstavljaju Hrvati kao katolici, pravoslavnu Srbi a islamsku muslimani u BiH, odnosno Bosnjaci. Balkanska tradicija je oduvijek bila simedonijski kontradiktorna. Narod je cuvao bolje pie i jelo za goste, s jedne strane, a s druge strane djeca i mladi ljudi poucavani su da se nikome s puta ne smicu. Pet stotina godina Otomanske imperije razvilo je nepovjerenje prema strancima, posebno kod Srba. Po prirodi trpeljiv i gostoljubiv narod, Srbi dugo vazu i mjerkaju dok nekog stranca ne prihvate. Nema velike razlike ni kod Hrvata i Bosnjaka jer je istorija stalnog sukobljavanja na ovim prostorima cesto bila vezana za dolazak ili uplitanje stranaca. Gostoljubivost i otpor prema strancima na Balkanu prepliu se kao svjetlost i tama u sumrak ili u osvit dana. Ovdje se logicno postavlja pitanje da li se simedonija moze uciti, da li je mozemo kultivisati u skolama. Po razvijenosti inkluzije ne mozemo razlikovati kulture i nacije na Balkanu, odnosno u BiH kod svih je ona na pocetku. Trebae dugo vremena da se razvije svijest o znacaju inkluzije i odgovornost za inkluziju na ovim prostorima. Na tom putu dominirala su dva morala: a moral prinude i obaveze i b moral razloga. Moral obaveze i prinude poznajemo kao shvatanje da je covjek nemoan i slab da sudi o dobru i zlu, da je bog taj koji sve vidi i sve zna, da je covjekovo da se boji boga i ne cini lose stvari jer e biti kaznjen. Ovaj moral Robin Barou opisuje kao biblijsku postavku o tome da covjek za vrijeme ovozemaljskog zivota treba da zivi u strahu od boga da bi prikupio dovoljno poena kako bi kada umre dobio ulaznicu za raj Barrow, 1995. Ovaj pristup ima svoje predstavnike u srednjem vijeku a to su sv. Augustin 354430 i Toma Akvinski 12251274. Postoje dva carstva: nebesko i zemaljsko. Nebesko carstvo ili bozja drzava je olicenje dobra proizaslo iz ljubavi prema bogu. Primjer za ovo carstvo je Rim sa papom kao vjerskim poglavarom. Zemaljsko carstvo je nastalo iz Adamovog gresnog pada kao prvog covjeka. Njegovi potomci ne mogu biti nego gresni. Augustin smatra da su paganske vrline samo 17 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Krajnja konsekvenca ovog ucenja u pogledu obrazovanja bi bila da je ono po svrsi nezavisno od ljudske volje. Ako uzmemo njegovu tezu da izbavljenje ili bozja milost ipak postoji za mali broj izabranih, moramo ublaziti ovo shvatanje o svrsishodnosti obrazovanja. Ovu sofisticku kontradiktornost u Augustinovom ucenju popravlja njegova teza da ucenje moralnosti ili znanje o moralnosti predstavlja pocetak izbavljenja. Moralnost zasnovana na obavezi i prinudi u krajnjoj konsekvenciji amnestira covjeka od grijeha jer i lose poteze radi zato sto je to bog dozvolio. Tragom ovog moralnog koncepta, hendikep djece je bozja kazna, cijena ucinjenog grijeha roditelja ili predaka. Moral razloga zasniva se na moralnom suñenju. Za razliku od anñela, koji je rob bozji, covjek je od oca preko sina dobio dio bozanskog duha, dio bozanske svjetlosti koju nosi u sebi, dobio je pravo da grijesi i odgovornost za svoja djela. Ovim je covjek u poziciji da u sebi gradi dobro a uklanja zlo, da slijedi svoga boga oca i od samog sebe nacini najbolje. Ovim se moral sa neba spusta na zemlju, meñu ljude i u ljude. Moral razloga nas stavlja u poziciju da sudimo o svojim djelima i idejama, da izvedemo razumne zakljucke o tome sta je najrazumnije, sta je najhumanije. Ovaj moral ima svoje utemeljenje u Bibliji, Kuranu i budistickim ucenjima. Tragom ovog morala, inkluzija je u rukama covjeka, obaveza covjeka da na najhumaniji nacin uredi svoju zajednicu i obezbijedi pravo da djeca sa posebnim potrebama budu ukljucena u zivot drustvene zajednice u skladu sa svojim sposobnostima. Istorijski gledano, moral obaveze i prinude dominirao je najveim dijelom covjekovog zajednistva, a tek krajem dvadesetog vijeka kristalizuje se shvatanje da je moral razloga humaniji, da ne kolidira sa velikim religijama nego da im je imanentan. Moral razloga vraa povjerenje u covjeka, u njegovo suñenje i humanost. Vraajui moralnost covjeku, ova koncepcija podstice simedonijski odnos meñu ljudima. Stoga nije cudno sto se senzibilnost za inkluziju u svijetu razvija krajem dvadesetog vijeka, a kod nas pocetkom dvadeset prvog. Mozemo rei da se desio kopernikanski moralni obrt u osvjetljavanju ili razjasnjavanju covjekove moralnosti, ali ne i u stvarnom praktikovanju ovog morala. Potrosacko drustvo dvadesetog vijeka donijelo je nove vrijednosti meñu ljude, u zajednicu. Ako se odmarate i dugo spavate, proi e vam vrijeme za koje ste mogli zaraditi neki novac. Ovako uznemiren covjek dvadesetog i dvadeset prvog vijeka pocinje da zuri cak i onda kada ne zna kuda ide. Manir uzurbanog biznismena postaje glavno obiljezje i imidz modernog Zapadnjaka. Slicno je i s inkluzijom. Ovdje zelimo da o toj ideji razmisljamo koju deceniju, pa kad sav svijet to ve sprovede, i mi krenemo tim putem. Inkluzija i futurologija Simedonijski vrijednosni sistem podrazumijeva zainteresovanost ljudi za ostvarenje sree drugih ljudi kao i vlastite sree, tj. Njegove pocetke jasnije uocavamo pojavom humanisticke psihologije dvadesetog vijeka. U drugoj polovini dvadesetog vijeka pocela je da svijetli ideja humane psihologije i pedagogije. Kao baklja u tunelu, ova ideja se javlja u radovima Marija, Olporta, Maslova, Froma i drugih poznatih naucnika. Radi se o nastojanju da ljudsko ponasanje, licnost i ucenje objasnimo humanim svojstvima pojedinca, grupe ili sire ljudske zajednice. Covjek ne bi imao humana svojstva da ne odrasta u zajednici sa drugim ljudima. Primjer divlje djece u Indiji i Francuskoj to ilustrativno pokazuje Zvonarevi, 1976. Naime, djeca koja su odrasla sa vukovima kasnije nisu mogla nauciti ljudske higijenske navike, upotrebu pribora za jelo, govor, citanje, pisanje i slicno. To pokazuje da se nasa humana svojstva razvijaju u zajednici i pod uticajem te zajednice. Postavlja se pitanje da li to vrijedi i za specijalne skole kao ustanove za djecu sa posebnim potrebama, da li djeca odgojena u odvojenim ustanovama mogu biti adekvatno ukljucena u drustvo nakon sto su odrasla u posebnom okruzenju specijalne skole. Ljudska zajednica dvadesetog vijeka ne bi izgledala tako kako danas izgleda da nije bilo organizovanog skolstva. Postavlja se pitanje sta bi bilo kada bismo ukinuli skole. Neki teoreticari pretpostavljaju da bi covjecanstvo za neko vrijeme podivljalo. Ako i nismo skloni ovako radikalnom viñenju, ipak emo priznati da bi na istorijsku scenu stupili retrogradni procesi, da bi nehumanost i nasilje nadvladali humana dostignua civilizacije. Nasa proslost nam o tome ilustrativno govori. Smatra se da jedna godina ratovanja vraa drustvo deset godina unatrag. Da bismo sagledali budunost, nuzno je da se osvrnemo na proslost. Prije vise od 700 godina poznati filozof Rodzer Bekon predvidio je neke stvari koje su se desile u dvadesetom vijeku. Mogu biti napravljeni takvi ureñaji pomou kojih e nejvee lañe, kojima e upravljati jedan covjek, postati brze od onih punih mornara. Mogu biti sagrañena takva kola koja e se kretati brze od onih koja vuku zivotinje. Mogu biti konstruisane takve letee masine u kojima e ljudi ugodno sjediti, zabavljajui se, a koje e letjeti nebom kao ptice, kao i vozila koja e omoguiti covjeku da istrazuje najvee dubine okeana. Sa zaprepastenjem zakljucujemo da je Bekon u 13. Kazu da nista nije tako nepouzdano kao proslost. Istoriju su uvijek pisali pobjednici i prepravljali je prema svom arsinu. Iako nepouzdana, proslost nam je dobar orijentir za budunost. Neki umovi poput Rodzera Bekona imali su snagu i hrabrost da se smjelo vinu u nesluene daljine budunosti. Sve doskora bilo je znacajno proricati tehnoloska cuda, ali danas se cini jos atraktivnijim proricati ljudsku budunost, predvidjeti kakve e odnose covjek izgraditi u svojoj zajednici. Jedan dokumenat UNESCO-a predviña drugacije socijalne odnose u budunosti. Pazljivom citaocu ne moze promai da e u buduem svijetu biti cijenjene one nacije i drzave koje ostvare visi nivo demokratije, grañanskih i politickih sloboda, koje pomazu drugima, koje se brinu o djeci i blagostanju naroda. To je sansa za male narode, za balkanske nacije. Ako ne mozemo tako lako i tako brzo dostii svjetski tehnoloski nivo razvijenosti nase privrede, mozemo sada i odmah poceti ureñivati svoje odnose, mozemo razvijati sve humane pretpostavke inkluzije. I najduzi put pocinje prvim korakom. Obrazovanje je sfera zivota u kojoj ne mozemo biti efikasni ako ne predviñamo budunost. Djeca koja danas upisuju prvi razred osnovne skole svoja znanja koristie tek za 15 do 20 godina, a zatim jos 40-50 aktivnih radnih godina zivotnog vijeka. Da bismo covjeka pripremili za taj period, potrebno je predvidjeti sta e biti za 20 ili 50 godina. Ako pustimo masti na volju kao Rodzer Bekon, proglasie nas nenaucnim, neozbiljnim, neodgovornim. Ako smo dovoljno oprezni ali i hrabri da uñemo u ta prorocanstva, iznenadiemo se na prvim predviñanjima. Na primjer, dvadeseti vijek je zavrsio sa deset puta vise hrane nego sto je covjecanstvu bilo potrebno, a istovremeno je svake sekunde od gladi umirala najmanje jedna beba do godinu dana starosti. Mozemo pretpostaviti da e na kraju dvadeset prvog vijeka 5-10% ljudi svojim radom moi zadovoljiti potrebe cijelog covjecanstva. To znaci da e oko 90% ljudi biti bez posla. Iz ovoga proizilazi da mi ve danas u nasim skolama nasu djecu moramo pripremati za zdravo i sretno koristenje slobodnog vremena. Dakle, imaemo sve vise vremena i kadrova koji mogu pomoi djeci sa posebnim potrebama, koji se mogu posvetiti njima i pomoi im da se ukljuce u zivot zajednice. Ako mlade ljude dobro pripremimo za produktivno koristenje slobodnog vremena, imaemo ogroman izvor bogatstva za sebe i druge ljude jer e u onih 90% zajednice 20 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Mjera dobrog djela u budunosti e biti to koliko je to djelo usreilo ljude u zajednici, koliko je doprinijelo srei svih ili onih kojima je to potrebno. Da bi covjek u slobodnom vremenu ucio i stvarao, potrebno je da osjea zadovoljstvo dok se bavi odreñenom aktivnosu, da uziva u onome cime se bavi. Ljudi se nee zeljeti baviti inkluzijom ako nisu ubijeñeni da rade koristan, vrijedan i human posao a ujedno i drustveno priznat. U budunosti mozemo ocekivati da e se znacaj inkluzije kod nas sistematski poveavati, da e rasti svijest ljudi o potrebi za inkluzijom i njihova opredijeljenost da daju svoj doprinos na ovom humanom planu. Ovdje smo na polju motivacije i emocija. Pitanje je kako motivisati ljude za inkluziju. Emocionalni karakter simedonije i inkluzije Ima nesto egoisticno u pomaganju drugima. Ovaj egoizam moze imati dva osnova. S jedne strane, to je srea sto usreujemo bliznjega, sto mozemo donositi dobro i pomoi onima kojima pomo treba, a s druge strane, to moze biti osjeaj superiornosti jer mozemo pruziti drugima ono sto oni ne mogu imati. Ovaj drugi aspekt proizilazi iz negativnih emocija, iz kompeticije kao negativnopsiholoske karakteristike pomagaca. U krajnjoj konsekvenciji kod kompeticije se radi o potrebi za dominacijom, za demonstriranjem superiornosti. Na prvi pogled je jasno da samo prvi aspekt pomaganja ima simedonijski karakter. U osnovi simedonije je altruizam koji ne moze bez empatije. Moramo razlikovati simedoniju od simpatije jer pomogati nekome mozemo zato sto nam je simpatican ili zato sto smo zaljubljeni u tu osobu, zato sto nam je prijatelj i slicno tada se radi o simpatiji. Kod simedonije se ne radi o ovim licnim relacijama, ona je prvenstveno altruisticke naravi. Dvije su kljucne distinkcije izmeñu simedonije i simpatije. Prvo, simpatija podrazumijeva uzvraanje pozitivnih emocija ili djela s druge strane. Drugo, simedonija ne trazi uzvratne efekte niti zahvalnost, takav slucaj je sa anonimnim donatorima. Ako prihvatimo ove dvije distinkcije, mozemo pretpostaviti da je simedonija vrlo rijetka u drustvu. Istrazivanje je potvrdilo ovu hipotezu Royzman i Rozin, 2006. Kada je u pitanju inkluzija, nemamo istrazivanja o tome koliko su ljudi spremni da daju svoj licni doprinos ovoj humanoj aktivnosti. Za razliku od simedonije, inkluzija ima i simpatijsku i empatijsku dimenziju, pa zato mozemo pretpostaviti da je opredijeljenost za inkluziju mnogo frekventnija nego sto su istrazivanja pokazala za simedoniju. Ovo je zanimljivo za budua istrazivanja jer je neistrazeno kod nas i u svijetu. Zanimljivo pitanje je kako podstai simedoniju, kako obucavati ljude za simedoniju, a kako za inkluziju. Ako razmisljamo o sretnoj budunosti i sretno ureñenoj zajednici, nuzno je da postavimo pitanje kako pridobiti ljude za 21 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. U kojim uslovima e se simedonija pojacati? Istrazivanje je pokazalo da se simedonija intenzivnije sree u slucajevima kada je osoba imala ranije pozitivno emocionalno iskustvo darivanja i pomaganja drugima ibidem ; 2. Odreñeni socijalni uslovi podrzavaju simedoniju, na primjer kada clanovi zajednice podrzavaju ovakvo ponasanje ibidem ; 3. Kompetentni ljudi zele biti u drustvu kompetentnih ili kompetentnijih od sebe i zato podrzavaju uspjeh drugih Batson i saradnici, 1995. Jasno je da e se simedonija cese prepoznati kod Arapesa nego kod Mundugumora. Mozemo li ovdje na Balkanu postaviti takvo pitanje: Da li se simedonija razlikuje kod Slovenaca, Hrvata, Bosnjaka, Makedonaca, Srba i drugih? Odgovori bi sigurno bili vrlo zanimljivi za nauku, ali vjerovatno bi rezultati takvog istrazivanja morali sacekati pedesetak godina da budu objavljeni. Za inkluziju ne bismo morali cekati tako dugo, ali je cinjenica da nemamo adekvatnih komparativnih istrazivanja. Ova istrazivanja bi nam dobro dosla da saznamo gdje je inkluzija na visem nivou i kako kod ostalih postii to isto ili kako unaprijediti inkluzivno obrazovanje na citavom prostoru Balkana. Iz svojih emocija ljudi crpe iskustvo koje ih vodi ka simedoniji i inkluziji. Ako simedonijskog iskustva nema, izostaje i zadovoljstvo koje sluzi kao generator simedonijske vrijednosne orijentacije. Ovo jos vise vrijedi u odnosu na simpatiju. Ovo nam govori da inkluzija ima vise emocionalne podrske jer se oslanja na simpatiju te da mozemo ocekivati visi nivo zadovoljstva i drugih pozitivnih emocija nego sto su to istrazivanja pokazala za simedoniji. Naravno, i ovdje nam nedostaju istrazivanja i adekvatne prakticne opservacije. Ako prihvatimo tezu Roberta Solomona da je simedonija po svojoj unutrasnjoj logici emocija Solomon, 1977 , njeno razvijanje u skolama treba posmatrati kao proces u cijoj osnovi je prvenstveno emocionalno vaspitanje. U osnovi inkluzije nalazimo emocije, koje mogu biti snazna kocnica uspjesnoj integraciji djece sa posebnim potrebama u redovne skole. Jedna od takvih emocija je prevelika ljubav roditelja i nespremnost da prihvate cinjenicu da njihovo dijete ima hendikep ili posebne potrebe. Poznato je da uspjeh jedne terapije zavisi od spremnosti pacijenta da prihvati svoju bolest, stanje svog organizma. Tesko je ocekivati efikasnu inkluziju ako roditelj smatra da e nastavnik preko noi ukloniti hendikep njegovog djeteta, ako ocekuje nemogue. Praksa je pokazala da ovakvi roditelji samo odmazu nastavnicima i specijalnim pedagozima. Drugi set negativnih emocija mozemo ocekivati pri prvom susretu djeteta sa posebnim potrebama sa ucenicima odjeljenja redovne skole koju e pohañati. Poznato je da je djeciji kolektiv cesto nemolisrdan samo zato sto djeca jos nisu dovoljno razvila socijalnu osjetljivost za osjeanja i potrebe drugih. Djeca mogu svoga druga zvati pogrdnim ili omalovazavajuim imenom ne mislei da mu 22 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Ovdje je vazna uloga nastavnika i njegova profesionalna osposobljenost da pripremi kolektiv za prijem djeteta sa posebnim potrebama. Izvor ometajuih emocija moze biti i dijete sa posebnim potrebama. Strah djeteta od prvih kontakata sa vrsnjacima, prva negativna iskustva u skolskom okruzenju te pojacana svijest o razlici, o hendikepu ili onesposobljenju, sve to moze izazvati probleme pri ukljucivanju djeteta u ñacki kolektiv. Sve ovo nastavnik treba prepoznati i biti spreman za pomo djetetu sa posebnim potrebama ukazujui mu da je to prolazna faza, pripremajui ñacki kolektiv i razrjesavajui konflikte. ETICKE PRETPOSTAVKE INKLUZIJE Humani uslovi inkluzije Na Balkanu postoji tendencija da se odreñeni proces, moda ili trend iz Evrope ili razvijenog svijeta prihvati i formalno prenese u praksu, pri cemu se cesto izgube neka bitna svojstva i funkcije zeljene promjene. Na primjer, svojevremeno su Slovenci, imitirajui Zapad, iz nastavnih planova i programa poizbacivali mnogo sadrzaja u zelji da rasterete djecu. Dobili su osiromasene programe, a nikakva poboljsanja kod djece. Poznato je da siromasni nastavni programi ne razvijaju kreativnost. Nakon spoznaje da je preko dvije decenije primjenjivan pogresan pristup, ministar prosvjete Slovenije nedavno je izjavio kako su uocili gresku i sada u nastavne planove i programe vraaju stare i ubacuju nove sadrzaje. Postoji opasnost da inkluziju preuzmemo kao evropski trend bez dovoljno pripreme za njeno uvoñenje te da se ovaj humani proces pretvori u nehumanu obavezu koju uvodimo nasilno i nedovoljno humano. Koje su humane pretpostavke skolske inkluzije za djecu sa posebnim potrebama? Bez hijerarhije, ovdje izdvajam pet takvih pretpostavki: 1. Djeca sa posebnim potrebama treba da dobiju vise nego u specijalnim skolama. Djeca u redovnim skolama ne smiju nista izgubiti. Ucenici, roditelji i nastavnici treba da prihvate dijete sa posebnim potrebama u redovnoj nastavi. Nuzno je stvoriti sve potrebne kadrovske, materijalne i organizacione pretpostavke. Treba predvidjeti sve rizike i sprijeciti nezeljene posljedice. Svaku od ovih pretpostavki ovdje u posebno razjasniti kako bi bile uklonjene nedoumice, te preciznije definisani humani preduslovi za inkluziju. Prvo, djeca sa posebnim potrebama treba da dobiju vise nego u specijalnim skolama. Nehumano je lisiti dijete s osteenjem vida ili sluha, sa Daunovim sindromom ili nekim drugim onesposobljenjem pomoi specijalnog pedagoga, odnosno defektologa. Nastavnik razredne ili predmetne nastave koji nije osposobljen za rad sa djecom sa posebnim potrebama nee znati sta da radi kada mu to dijete doñe u razred. Nastavni plan i program je ve ionako zahtjevan, tako da svih 45 minuta casa treba za rad na redovnom programu. Sada mu dolazi jos jedan posebni, specijalni ili individualizovani program za koji nije strucno osposobljen. Bilo bi nerealno ocekivati da samostalno, za svoj novac kupuje literaturu iz odreñene sfere defektologije, da proucava i samostalno pri- 25 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Dakle, mozemo ocekivati da e dijete sa posebnim potrabama dobiti manje u redovnoj nego u specijalnoj skoli ako doñe kod nepripremljenog nastavnika i u nepripremljeno odjeljenje. Drugo, djeca u redovnim skolama ne smiju nista izgubiti. Nedavno sam imao dijalog sa jednom nastavnicom redovne nastave koja je tek pocela da radi i dobila u razred tri djeteta sa posebnim potrebama. Odmah na pocetku mi je rekla da je protiv inkluzije. Pitao sam je kako moze biti tako nehumana. Odgovorila mi je da optereena sa ovo troje djece uopste ne moze da radi redovni nastavni plan i program. Napomenula je da jedna djevojcica od to troje ima vise godina od ostale djece te da ih sve redom fizicki zlostavlja. Pri tome mi je pokazala svoje ruke, koje su bile izgrebane iznad nadlanica. Upitao sam je da li zeli da joj pomognem da preñe u drugo odjeljenje u kome nema djece sa posebnim potrebama. Usrdno me je zamolila da to ucinim. Sta uciniti u ovakvoj situaciji? Apelovati na savjest ove nastavnice bilo bi nehumano. Vratiti ovu djecu u specijalnu skolu, jos nehumanije! Premjestiti nastavnicu u drugo odjeljenje bio bi poraz jer bismo u iste probleme uvalili drugu osobu. Jedino rjesenje je da se u razred pod hitno uvede specijalni pedagog koji e zajedno sa nastavnicom razredne nastave izvoditi tandemsku nastavu i intenzivno krenuti sa usavrsavanjem nastavnice razredne nastave za inkluziju. Sve ovo ne zavisi vise od skole nego od drzavne administracije zaduzene za obrazovanje. Tree, ucenici, roditelji i nastavnici treba da prihvate dijete sa posebnim potrebama u redovnoj nastavi. Stvaranje klime meñu djecom u razredu da prihvate dijete sa posebnim potrebama vrlo je suptilan posao i zavisi prvenstveno od nastavnika, njegove strucne osposobljenosti i pedagosko-psiholoskih kompetencija, a posebno od senzibilnosti za karakteristike i razvojne potrebe ove djece. Moze se desiti da nastavnik pretjera u podsticanju ucenika da pomognu djetetu sa posebnim potrebama tako da se stvori boleiva situacija sazaljenja u kojoj svako dijete u razredu zeli pomoi djetetu sa posebnim potrebama te da se ono osjea ponizenim, odnosno da se na ovaj nacin hendikep preuvelica. S druge strane, nepripremljen kolektiv moze predstavljati traumu za dijete sa posebnim potrebama i izazvati snazne neugodne emocije kao sto su strah, tenzija, frustracija i slicno. Poseban aspekt prihvatanja hendikepa vezan je za roditelje. Cesto se desava da roditelji ne prihvataju hendikep svoga djeteta, da ocekuju kako e nastavnik ili specijalni pedagog ukloniti ili izlijeciti hendikep. Neki roditelji su uvjereni kako je to prolazna pojava i da e se desiti cudo. Kako se postaviti prema ovakvom stavu roditelja? Bilo bi pogresno gasiti nadu roditelja, ali se desava da ovakav stav roditelja smeta ukljucivanju djeteta sa posebnim potrebama u redovnu skolu i normalan zivot. Ovakvim roditeljima treba oprezno i sistematski ukazivati kako e najbolje pomoi svome djetetu ako prihvate onesposobljenje, a zatim korak po korak da zajedno sa nastavnikom rade na tome da dijete ukljuce u aktivnosti i skolske obaveze na nivou na kome su njegove mogunosti. Cetvrto, nuzno je stvoriti sve potrebne kadrovske, materijalne i organizacione pretpostavke za optimalno ukljucivanje djece sa posebnim potrebama u redovnu nastavu. Kao primarno ovdje se namee imperativ tandemskog rada u nastavi izmeñu ucitelja i specijalnog pedagoga. Naime, u svakom odjeljenju gdje se nalazi dijete sa posebnim potrebama treba da, pored razrednog nastavnika, radi i specijalni pedagog. Zbog nedostatka novca i kadrova danas se to kod nas rjesava mobilnim timovima specijalnih pedagoga koji u ucionice svraaju povremeno. Rjesenje s mobilnim timovima samo je privremeno, ali daleko od optimalnog. Poznato je da u BiH svake godine opada broj prosvjetnih radnika u ucionicama za nekoliko stotina jer se smanjuje broj djece i odjeljenja. Dakle, novac kojim su prosle godine finansirani prosvjetni radnici dostatan je da se za jednu godinu razrijese potrebe za specijalnim pedagozima u svim odjeljenjima koja pohañaju djeca sa posebnim potrebama, te izgovor o nedostatku novca uopste ne vrijedi. U ovom trenutku nije mi poznato nijedno odjeljenje u kome rade nastavnik razredne nastave i specijalni pedagog istovremeno, cak ni eksperimentalno. Osim kadrovskih, vrlo su vazne i materijalne pretpostavke. Na primjer, slabovidom djetetu trebaju knjige sa Brajerovim pismom ili kompjuterski terminal podesen za slabovide. Skola to mora nabaviti ukoliko ne posjeduje. To su izdaci za koje skola nema novaca, te je na potezu drzava. Izgovor da za ovo nema novaca ne vrijedi kada znamo koliko je mali broj djece s ovim onesposobljenjem, a poznato je da ukupna populacija djece sa posebnim potrebama iznosi nesto oko 2% u BiH. Organizacione pretpostavke za ukljucivanje djece sa posebnim potrebama u redovna odjeljenja podrazumijevaju vise aktivnosti: 1 izradu nastavnog plana i programa za dijete sa posebnim potrebama, 2 obuku nastavnika za realizaciju tog programa, 3 pripremu odjeljenja za ukljucivanje djeteta sa posebnim potrebama u redovnu nastavu, 4 koordinaciju nastavnika i specijalnog pedagoga, odnosno mobilnog tima, 5 realizaciju nastavnog plana i programa, 6 praenje i valorizaciju efikasnosti ovog programa, odnosno ukljucenosti djeteta sa posebnim potrebama u redovne aktivnosti u ucionici. Peto, treba predvidjeti sve rizike i sprijeciti nezeljene posljedice. Trenutno je jedan od najveih rizika sadrzan u formalizaciji inkluzije. Naime, zbog trenda ili obaveze, nastavnici e prihvatiti da rade sa djecom sa posebnim potrebama iako nisu dovoljno obuceni. Nastojae prikriti probleme i incidente, a djeci pomagati onoliko koliko im to dozvoljava njihova strucnost i uslovi u kojima rade. Jedan od rizika je rizik oduzimanja individualizovanog i posebnog tretmana ove djece u specijalnim skolama u svrhu njihovog prevoñenja u redovne skole. U specijalnim skolama djeca imaju strucnu pomo profesionalaca, cesto vise njih. Prelaskom u redovnu skolu dijete gubi ovu pomo, sto je rizik. Dijete sa posebnim potrebama, djevojcica D. Naravno, vise sam voljela da pohañam redovnu... Obespravljenost hendikepiranih Prvo moramo povui razliku izmeñu deficita2 i hendikepa. Naime, u oba slucaja se radi o djeci sa posebnim potrebama. Kod deficita, odnosno onesposobljenja je u pitanju prvenstveno prirodna ili organska uskraenost a kod hendikepa se radi prvenstveno o socijalnim uzrocima obespravljenosti. Moze nastati kao genetski poremeaj ili kao posljedica udesa, povrede ili nesree. Kako vidimo, kod hendikepa se radi o socijalnom uticaju na dijete koje ima deficit ili o takvom uticaju koji ometa normalni razvoj nekih funkcija. Na primjer, dijete kome je uskraeno rano ucenje i skolovanje imae ispotprosjecnu inteligenciju, a time e za neko vrijeme ili trajno biti hendikepirano. Hendikep se moze definisati u vezi s okolinskim uticajima. Kod onesposobljenja je drugacija stvar. Dijete kome tiroidna zlijezda ne luci dobro nee imato adekvatno razvijen mozak, sto e mu umanjiti intelektualne sposobnosti. Ako ovo na vrijeme uocimo, moi emo medicinski podstai lucenje tiroksina i pomoi djetetu. Kako vidimo, hendikepirana djeca su dvostruko obespravljena, samim nedostatkom ali i socijalnim preprekama i uzrocima. Posebno pitanje je kako e osoba sa onesposobljenjem izgraditi svoj identitet. Bilo da se radi o onesposobljenju ili hendikepu, osoba e svoj identitet graditi na osnovu percepcije koju ima o sebi u ocima drugih ili socijalnog okruzenja. Ako osobe u neposrednom okruzenju djeteta sa posebnim potrebama tretiraju deficit kao boziju kaznu, jasno je da e to biti dozivljeno kao hendikep, ali ako je deficit prihvaen kao cinjenica i ako dijete ukljucimo u aktivnosti prema njegovim mogunostima, imaemo zdravije formiranje identiteta djeteta sa posebnim potrebama. Strategije ponasanja osoba iz okruzenja bazirane na razumijevanju djeteta sa posebnim potrebama pocinju od roditeljskog doma. Skola je idealno mjesto na kome dijete sa posebnim potrebama moze imati adekvatnu komunikaciju sa vrsnjacima te razviti identitet potreban za zdrav i normalan zivot. Hendikep moze nastati bez ikakvog onesposobljenja, mada je najcese vezan za odreñeni onesposobljenje ili za vise onesposobljenja istovremeno. Da li ovo mozemo mijenjati? Vrlo je tesko mijenjati sredinu, svakodnevno okruzenje kome je dijete izlozeno nakon sto napusti sigurno okruzenje porodicnog doma, ali je zato skola sredina koju mozemo prilagoditi djetetu sa posebnim potrebama i preko nje mijenjati ukupni odnos drustva prema ovoj djeci. Jedan od uzroka obespravljenosti djece sa posebnim potrebama sadrzan je u ciljevima vaspitanja i obrazovanja. Naime, svojevremeno je svestranost bila imperativ za sve ucenike jer su graficki dizajneri u cetvrtom razredu srednje skole ucili gimnazijski program matematike. Nasi nastavni planovi i programi i danas su vrlo zahtjevni. To i nije problem ako nastavnik ima sposobnosti da u tom programu za svako dijete nañe pravu mjeru, da ga primjeri potrebama djeteta. Postavlja se pitanje kako e se djeca sa posebnim potrebama snai u tako zahtjevnim programima, da li e se osjeaj manje vrijednosti jos vise pojacati, da li emo dijete izloziti hendikepirajuoj situaciji. Na prvi pogled jasno je da je nastavnik kljucna osoba koja moze ublaziti ili razrijesiti hendikepirajuu situaciju. Na primjer, djeca uce o atmosferskim padavinama, o kruzenju vode u prirodi, ali dijete sa posebnim potrebama ne moze da prati udzbenik, da razumije djelovanje nadmorske visine, elektriciteta i slicno. Ipak, nastavnik ga moze ukljuciti u rad grupe da crta oblake, a padavine objasniti na najjednostavniji nacin tako da dijete sa posebnim potrebama shvati sustinu. Nastavnik je kljucna osoba u skoli koja moze pomoi djetetu sa posebnim potrebama tako sto e predvidjeti barijere i razviti strategije podrske za ovo dijete. Nijedna osoba nije nadarena za sve oblasti ljudskog zivota, tako da mozemo rei da smo svi u ponecemu uskraeni, a s druge strane, da svako ima poneku komparativnu prednost. Zadatak nastavnika je da otkrije prednosti koje ima dijete sa posebnim potrebama te da nastavnu situaciju podesi tako da do izrazaja doñu ove prednosti sto e ublaziti hendikep a pojacati pozitivni identitet tog djeteta. Diploma kao konacni cin zavrsavanja skole ili odreñenog razreda ne moze biti kriterijum klasifikacije za veliki broj djece sa posebnim potrebama. Cesto imamo situaciju da e osnovno skolovanje za ovu djecu trajati duze, da e profesionalno osposobljavanje biti mnogo uze nego sto propisuju standardni nastavni planovi i programi. Za neke od ove djece veliki je uspjeh to da sami odu u trgovinu, kupe zeljenu robu i plate racun. Taj nivo samostalnosti neki od njih ne mogu osvojiti do kraja zivota. Postavlja se pitanje sta e ova djeca dobiti u redovnoj skoli. Dobie onaj aspekt socijalizacije koji ne mogu imati u speci- 30 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Ukoliko u redovnoj skoli ne mogu razviti kompetencije koje bi razvila u specijalnoj, potrebno je kombinovati pohañanje redovne i specijalne skole. Dakle, inkluzija ne znaci automatsko ukidanje specijalnih skola. Etnicki kontekst segregacije Segregacija moze imati i etnicku osnovu. Cesto imamo informaciju da romska djeca ne pohañaju skolu, da djeca drugih etnosa nemaju nastavu iz svoje religije i slicno. U osnovi ove segregacije, pored nebrige drustva, nalazimo i po Esej br. Ove godine radim sa prvim razredom, u odjeljenju imam 11 ñaka. Meñu njima je djevojcica S. Od pocetka skolske godine proslo je nesto vise od mjesec dana, a ona jos uvijek tvrdi da ne zeli ii u skolu jer mora da crta ili radi nesto drugo u vezi sa skolom. Pomislila sam da ju je majka prije skole preforsirala te da sada trazi izgovore za izbjegavanje obaveza. Meñutim, u osnovi ovog ponasanja je nesto drugo. Naime, iako u njenim dokumentima stoji prezime D. Majka se razvela od oca koji pripada veinskoj naciji u kraju gdje se nalazi skola. Kaze da joj je tetka rekla da se ne druzi i ne igra sa djecom u skoli. Odbija da pojede obrok koji dobivaju sva djeca. Primijetila sam da majka zeli da je uklopi u kolektiv, da zeli da se i ona ponasa kao druga djeca. Trudim se da je ukljucim u vrsnjacki kolektiv, ali sve sto pokusam daje slabe ili nikakve rezultate. Ipak, imam osjeaj da napreduje. Posebno je specificno to sto cesto odbija komunikaciju sa drugom djecom. Sa mnom hoe da izvede neke aktivnosti, a neke nee, ali sa djecom gotovo nista. Ima stariju sestru u drugom razredu, a majka kaze da ona gleda od sestre pa pokusava da radi isto. Poznaje slova i brojeve, tako da sam sigurna da sa njenom inteligencijom nema problema. Rekla sam njenoj majci da je kod kue ne forsiraju slovima i brojevima jer emo u skoli sve postii. Kada je u pitanju njeno ukljucivanje u vrsnjacki kolektiv, smatram da e to ii jer mi je juce rekla da e se igrati i druziti s ostalom djecom ako joj odobrim da ne uzima uzinu. Kad sam joj spakovala obrok da ponese kui, ona je to izbacila iz torbe. Da li joj je tetka sugerisala da ne uzima hranu, ili je nesto drugo u pitanju, ne mogu znati. Pokusau ovo odgonetnuti kako bih je privoljela da uzima obrok kao i druga djeca. Pokusavam da je ukljucim u vrsnjacke aktivnosti na razne nacine. Posto nee da se drzi za ruke sa drugom djecom, da napusti svoje mjesto, ponekad je pozovem da nam prica sa svoga mjesta i ve je to u nekoliko navrata prihvatila. Sada joj ponekad posaljem nekoliko vrsnjaka da sjede za njenim stolom. Ona to ne odbija. Prihvata aktivnosti, posudi im svoje bojice, ali i dalje zadrzava svoje aktivnosti, ne uklapa se potpuno. Jednom smo razgovarali sta je djeci omiljena igra, koje su omiljene igracke. Primjeujem da se identifikuje sa leopardom, a ne sa gazelom. Ne znam o cemu se radi, ali pretpostavljam da e se to razjasniti tokom vremena. Pokusala sam da angazujem ostale ñake da je pridobijemo. Pravili smo se da svi placemo zato sto nee da se druzi sa nama. Kad sam je pitala zasto, rekla je da je najmlaña, da se stidi i da su sva druga djeca velika, a ona je mala. Previña da se radi o vrsnjacima. Da li joj je to izgovor ili se stvarno tako osjea, ne znam. Njen simbol je golub, i ne zna objasniti zasto. To se ne uklapa sa leopardom, ali vjerovatno ima neko objasnjenje. U razredu ima jos jedna djevojcica druge nacije, ali ona nju uopste ne izdvaja ni po cemu, ni s njom se ne druzi. Meni cesto pretpostavlja mamu, ne zeli raditi ono sto trazim da uradi uz obrazlozenje da ju je tako naucila njena mama. Nadam se da u uspjeti da je ukljucim u ñacki kolektiv i da e S. Roditelji Romi koji od svoje djece zahtijevaju da prose, a ne da idu u skolu, vrse poseban vid segregacije. Ovo je vid autosegregacije koji ima etnicku kulturolosku osnovu. Postoji i forma licne segregacije koju osoba sama namee i forsira, svjesno ili nesvjesno. O tome govori esej br. Vrlo vjerovatno je da u ponasanju djevojcice S. Dijete tog uzrasta ne moze da shvati raskid braka izmeñu roditelja. Mogue je da S. Mogue je da su razgovori u porodici uticali na ponasanje djevojcice. Poznato je da djeca upijaju sve implicitne i eksplicitne poruke koje donose komunikacije meñu clanovima porodice. Kada se majka zali na ponasanje svoga muza, dijete to dozivljava kao svoj licni problem. Osim toga, dijete ne moze da shvati rastavu roditelja. U ovom slucaju djevojcica je vjerovatno shvatila da je otac ostavio nju, a ne samo majku. Nije rijedak slucaj da dijete okrivi sebe za rastavu roditelja. Ovaj aspekt problema ne treba zanemariti u daljem radu sa djevojcicom S. Zanimljivo je i impresivno sta sve nastavnica pokusava kako bi pridobila ovu djevojcicu da se ukljuci u vrsnjacki kolektiv. Uvazava i razumije ponasanje djevojcice. Sama kaze da ponesto ne razumije, ali sve sto pokusava da uradi cini kao da je diplomirala psihijatriju, kao da poznaje principe i postupke grupne terapije. Nema sumnje da e njena nastojanja uroditi plodom i da e djevojcica prevazii autosegregaciju, koju podsvjesno nosi u sebi. Etnicki kontekst segregacije prepoznajemo i u etnickoj netrpeljivosti. Naime, dovoljno je da u nastavnim planovima i programima te udzbenicima imamo negativan kontekst prema pripadnicima odreñene nacije i da dijete koje sjedi u ucionici a pripada toj naciji dozivi otvorenu ili latentnu osudu kolektiva. Ovo nije slucaj sa djevojcicom S. Etnicka segregacija podrazumijeva namjerno, direktno ili indirektno, svjesno ili podsvjesno izolovanje, osudu i separiranje pojedinaca ili grupa pripadnika drugog, odnosno manjinskog etnosa iz drustvenog, radnog i kulturnog okruzenja. Cesta forma etnicke segregacije odnosi se na religijsku netoleranciju. Na Balkanu ova netolerancija ima duboke istorijske korijene, ali moderna ekumenisticka nastojanja svih konfesija ohrabruju i ukazuju na proces uvazavanja i novu kulturnu toleranciju koju prepoznajemo i u sistemu vaspitanja i obrazovanja u skolama. Osim toga, skole su duzne da kod djece razviju toleranciju prema ateistima, kao i prema drugim vjerama. Inkluzija podrazumijeva isticanje dobrih strana svih konfesija, prava djece i odraslih da vjeruju na nacin koji zele, obucavanje mladih da razvijaju simedonijski karakter meñusobnih odnosa. Najbolji nacin borbe protiv etnicke segregacije jeste razbijanje etnickih stereotipa ili predrasuda. Poznato je da se ove predrasude kod odraslih ljudi tesko uklanjaju. Ajnstajn je rekao da je teze razbiti jednu predrasudu nego atom. Zato je kod djece mnogo lakse razviti uvazavanje i toleranciju, postovanje razlicitosti 32 Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzi, N. Ako odrastaju u drustvu ljudi razlicite vjere ili nacije, meñu osobama razlicitih sposobnosti i obiljezja, ljudi e bolje nauciti toleranciju i uvazavanje razlicitosti nego da odrastaju u monokulturnom i etnicki cistom okruzenju. Kategorizacija i specijalne skole Izdvajanje ucenika sa posebnim potrebama u tzv. Tim strucnjaka koji su cinili specijalni pedagog, psiholog ili psihijatar, defektolog, ljekar i drugi strucnjaci po potrebi, procjenjivao je nivo onesposobljenja, nakon cega je izdavano rjesenje ili akt o kategorizaciji, te je dijete u pravilu upuivano u odgovarajuu ustanovu, odnosno specijalnu skolu. Markiranje koje sa sobom nosi specijalna skola i ne bi bilo tako tesko i znacajno da su u drustvu preduzimane akcije na mijenjanu stavova ostalih clanova drustva o osobama sa posebnim potrebama. Ako djecu sa posebnim potrebama ukljucimo u redovna odjeljenja, imaemo stotine i hiljade njihovih vrsnjaka koji su ih prihvatili, koji su navikli na njihovo onesposobljenje ili hendikep i iskusili zadovoljstvo pruzanja pomoi i podrske ovim licima. To je siroki front ambasadora inkluzije koji e za odreñeni broj godina promijeniti cjelokupnu socijalnu klimu o prihvatanju djece sa posebnim potrebama. Kako razrijesiti problem segregacije? Poñemo li od postavke da je kategorizacija ujedno segregacija, sto je pokazala dosadasnja praksa, stizemo do ideje o ukidanju ili prestanku kategorizacije sto mozemo okarakterisati kao nehumano. Zasto je nehumano ukidati kategorizaciju? Prednost kategorizacije je u tome sto vrhunski tim strucnjaka daje vrlo precizne dijagnoze i preporuke za rad s ovom djecom, na osnovu cega se moze odrediti adekvatan tretman kako bi im se odredio niz primjerenih tretmana. Zamislimo kako bi ta djeca prosla u redovnoj skoli bez ove dijagnostike i bez prilagoñenog individualizovanog tretmana. Sloziemo se da bi to bilo nehumano. S jedne strane, kategorizacija je nehumana, a s druge strane, humana kako razrijesiti ovu dilemu. Rjesenje je u funkcionalnoj dijagnostici ili funkcionalnoj klasifikaciji sposobnosti. Kako izvrsiti funkcionalnu klasifikaciju sposobnosti? Dva su kljucna problema kategorizacije: 1 jednom uspostavljena dijagnoza tesko se mijenja i 2 zanemarene su prednosti koje dijete ima, u prvom planu se dijagnostifikuje nesposobnost, a ne sposobnost. Funkcionalna klasifikacija sposobnosti razrjesava oba ova p